zrtvina prica
Autor zervopoula | 3 Mar, 2009
Pod debelim hrastom odzvonio je smeh, gromoglasan, trogrli, onaj koji se izvlači upravo iz dubine utroba i u vazduhu prosto razleti. Uz povremeno džaranje roštilja, Novan je pridržavao svoju srebrnu ogrlicu dalje od jezičaka vatre i dima mesa, jer bila je više nego dragocena za njega. Rustafa i Lizak su se smenjivali u ulogama smehotrasnog klovna i smrtno ozbiljnog mislioca, nikad ne bivši obojica istovremeno isti. Znao ih je dobro Novan, njihovo detinjstvo, navike, potrebe, čak i porodičnu istoriju. Ma koliko mu je vezanost za njih povremeno predstavljala teret i obavezu da prihvati šareni, zamorni kosmopolitizam nabijen u svako njihovo druženje, ipak su mu bili komšiluk i jedini prijatelji. Ograde, koje su tako čudno iskonstruisali Lizakov čukundeda, Novakov pradeda i Rustafin deda, nisu mogle da se ne dodiruju, gledano iza zadnjeg ulaza, gde je njihova stoka blejala, mečala, mukala i lajala istovremeno. Sva trojica obrazovani, zadubljeni u svoje knjižurine, svaki u duboka religiozna pitanja, ometeni samo pukim nužnostima višednevne brige o životinjama, sretali su se na zadnjem ulazu i završavali dane svoga susreta kafama, pićem ili partijom karata. Danas, međutim, na praznik, dali su prekog oduška i sebi i stoki, omamljeni sunčanicom, raspištoljili su se sva trojica nakon roštiljanja i putili da teče bezaleni, prijatni praznični razgovor. Neka ptica letela je visoko i graknula ushićena u letu.’’Kad bih ja bio taj da stvori novi svet, kažeš? Novu veru,a?’’ ponovi Lizak sam za sebe. Dva prijatelja sevnuše očima sa nakostrešenim argumentima. Prevrnuo je medju prstima privezak na svom lančiću, lancu kakav je imao i Novak, a i Rustafa, samo svaki sa svojim simbolom. Lizakov je bio sjajno sunce u krugu, Rustafin stilizovana polu-zvezda, a medju Novanovim grudima, sa plećima su se spuštale i dizale dve ukrštene strelice, svaka vukući svome pravcu, a opet zavarene u srcu, na sredini. Razrogačenih očiju, ne razumejući ni reči njihovih stranih knjiga i starih spisa ovih seoskih filozofa, požudno i izgladnelo oko mačkice sakrivene pod hrastom, pokušavalo je da iznađe rupu među nečijom nogama, i ščepa zagaravljeni komadić sa roštilja. Novan nije shvatao svoje komšije, koje su već planule na rečima. ’’Drugovi... Braćo!!! Pa, pričamo samo, šta bi bilo... nemamo mi nikakvu moć, nikakve vlasti... već smo vekovima u ovom selu, po nama će se zvati ulice kad ih asfaltiraju! Pa, ja, pobogu, oca sa zapada, a majke sa istoka, u sebi sam izmešao toliko imena i krvi da ne znam ni sam... a vi se tu hvatate za gušu, oko najblistavijeg vođe neke izmišljene, nove vere! Mi smo jedno, naša stoka se meša, pase zajedno, pijemo i igramo se kao kad smo bili deca... a nad svima nama bdi jedan otac. Jedan, zapamtite. Koliko bi ih moglo biti, pored svega što smo prošli i prolazimo zajedno?’’ Nadureni, a opet u sebi pomalo ohrabreni, pustili su se priče o simbolu nove vere. Nisu mogli da slute da je plamen tinjao u njihovim srcima, kao glad u oku mačke koja je neodlučna, molećivo gledala gospodare, jer svima je lovila miševe, svima davila guštere, dvorišne obilaske ne bi im ničim drugim naplatila, sem ovo malo bačenog mesa. Novan, ponosan u sebi na svoju razboritost, ponavljao je tiho ’’ jedan otac, jedan...’’ razabirući u mislima dugačku belu bradu, spokojne oči, i titranje sa grudi iste takve dve strelice koje su visile na njegovim, i u njemu budime najdublje poštovanje i iskonsku pokornost. ’’Pa, to je rešenje’’, reče entuzijastično,’’neka otac nosi ovaj znak, samo će se podrazumevati i sve polu-zvezde i sunca na svetu’’. Rustafa stade nem. ’’Zar misliš da se jedna uzvišena zvezda može svesti na dve pišljive strele?!’’ Lizak planu. ’’Kako ti je palo na pamet da sjano sunce zadovolji bezoblična geometrija?!!’’ ’’A je l vaša kratka pamet ne vidi dalje od oka, ne vidi duha u simbolu strele, koji poziva na toleranciju, ujedinjuje sve, sveee!!!’’ zakreštao je Novan na drugove. ’’Sunce je iznad svih zvezda, strela i duhova!!’’ ’’Zvezde su starije od svih sunca svih galaksija!!!’’ ’’Strelice nam jedine pokazuju put ka nebu!!!’’ ’’Ne lupetaj, starino ružna!!!’’ zamućenih očiju, rvali su se nad zapaljenim roštiljem, dok im se nad hrastom pridružilo jato gavranova garavih kao ostaci njihovog veselog početka večere. Kreštali su u glas, navijajući i smejući se glupim ljudima koji su se potukli zbog igre rečima, valjali se u blatu omamljeni, palacajući svako svojim zapovestima, ponosom, tradicijom, strarinom. Nadmetali su se kao deca u pljuvanju, nadmetali u visini reči i snazi pesnica, liptala je krv iz noseva i grgoljila iz ove bezoblične mase, jata reči ’’ stariji’’, ’’viši’’,’’bolji’’, ’’svetiji’’. Novan se prvi doteturao na čistinu, dohvatio malo daha i gledao razbucane svoje drugove, koji su mu rasplamteli nezaborvan bes. Sevao je među njima kao grom, sada nem i ubilački, bez dodira odmeravao je snagu sa ovim tuđinima, sada samo očima i umornom dušom željnom krvi njegovog protivnika. A iznad svih, i dalje su se pritajeno kikotali gavranovi, kao da su im dali predaha, pre nego im bace jednu jabuku odozgo, jedan krik koji će ličiti na ljudsku reč, kao što je malopre, onaj pritajeni, baš visoko, dobacio ’’vera, veeeera’’ ne bi li prekratili popodne njihovom tučom i valjanjem po prašini. Ali, prvi ih je spazio Novan i zavapio da mu daju vazdušnu pušku obešenu o hrast, kojom su skidali tetrebove i glinene golubove, da skloni ovu publiku iznad sebe, koja ga je videla koliko se ponizio. Sve će ih pobiti.Jedan od drugova je dobacio, i sam razjaren, gledali su sad sva trojica u podsmešljivce i nišanili. Ali, ustajući i ne odvojivši pogled od neba, Novan se sapleo o noge drugog, posrnuo glavom ka blatu i uronio u njega celim licem. Obrisao je štroku sa očiju, gavranovi su se razletali siti, kao narod sa vašara. Tek su sada opet drugovi spustili pogled jedan na drugog i ugledali se odrpane, smešne, prljave i izranavljene. Zbog čega? Zbog znaka nekog izmišljenog oca, nekog Boga, neke tajne koja im se svima nedokučivo motala po glavi i mahala onako razulareno njihovim pesnicama. Bilo im je sada svima tutnjilo, samo jednim pitanjem- ko je kriv?? Ljudi su, u krugu u kom je puška legla da odmori nakon slučajnog pucnja, svaki upro po jednom rukom u svog prijatelja, obuhvaćeni počecima i krajevima njihovog prisustva. Da su mogle optuživačke oči da se razdvoje, gledalo bi svaki drugu dvojicu. Ovako su nemo kolutale od trenutka do trenutka na svakog ponaosob, zatvorene u trouglu gorčine, mržnje i osvete. Nije niko čuo izdisaje nemoćne mačke koju je pronašao slučajno otposlati metak, namenjen drugom. Ko je kriv?? Urlale su oči ljudi besne nad svojom pocepanom kožom i odećom,nad pokidanim lancima i zaprljanim nakitom, dok je pokošena životinja dahtala kratko i stenjala, molila i preklinjala grabeći dah svojim sićišnim plućima. Ona se nije pitajula se ko je dao pušku, ko je pucao, o čije se noge sapleo, kome je metak išao, ne znajući ništa ni o kakvim strelama, suncima ni zvezdama, zarivenih noktiju u zemlju od bola, zavisna od samo jednog skrenutog, od njegove milosti.